ZASTO SMO NEKAD JAKO RAZOCARANI U LJUDE

ZASTO SMO NEKAD JAKO RAZOCARANI U LJUDE

HAJD PRIZNAJTE,SVI SMO TO OSJETILI-PRAZNINU I BOL I RAZOCARANJE KAD PRIJATELJ NIJE POSTUPIO KAKO SMO MI OCEKIVALI I MISLILI DA TREBA POSTUPIT!


Lijepo mudra izreka kaze:

"nekad smo jako razocarani jer nerazumno vjerujemo da su drugi spremni uciniti za nas,ono sto bi mi ucinili za njih"

Hajd jos jednom procitajte gornju izreku i promislite...namece se zakljucak,da i meni se tako dogodilo,i da jesam mjerila sam druge,kako moj dobar prijatelj cesto voli reci po "svom laktu".
Tesko je izbjec tu stalnu zamku mjerenja drugih po sebi...sjetite se koliko ste puta rekli ili pomislili,pa ja bih to ovako,pa ja bih bila napravila to i to,pa ja bih bez razmisljanja posudila novce,ja bih bez po muke cuvala prijatelju djecu,ja bih posudila svoje auto i sl.
Da ,mi smo spremni to sve napravit jer nama to pricinjava srecu ,a nije nam opterecenje...ako vam Vas dobar prijatelj,kojem ste sto puta posudili auto ne izvrati istom mjerom jako cete mu zamjerit..a zasto...samo zato sto je njemu auto svetinja,i radije bi se za Vas popeo na zvonik Svetog Duje nego Vam dao ljubimca vozit...dal je on zato manje vrijedan il losiji prijatelj...kad razmislimo vidjet cemo da nije,da je samo covjek sa razlicito postavljenim prioritetima od vas..i da to sto on nesto nebi rado napravio za vas neznaci da nema srce i da nije prijatelj!
Svi mi,a ima nas hvala Bogu koji pomazemo odmah i prije nego nas se pravo upita za pomoc,to radimo jer nas pomaganje drugima cini sretnima,pomaganje nas ispunjava,pomaganje drugima na neki nacin brise nase male grijehe i nesavrsenstva,pomaganje drugima u nasim ocima cini nas boljim osobama i onda se rado pogledamo u ogledalo i u njem vidimo jednu hvale vrijednu osobu!
Zasto onda ,iako smo pomagali svojevoljno,iako smo pomagali zbog nas samih a ne sto nas se izricito to trazilo,stalno trazimo znake zahvalnost od osobe kojoj smo tako nesebicno pomogli!
Sitnice nas povrijede,eto ja prijateljici svaki put platim kavu,ona meni nikad...ja pozivam na veceru ona mi neuzvraca...ja u posjetu uvijek nosim poklon ona to redovito zaboravlja...al ta ista prijateljica mene zove,pita kako sam,slusa me dok pricam o svojim meni tako ogromnim problemima i nikad i nije mjerila nase prijateljstvo po tom sto sam joj donjela...znaci problem je u meni,ja kao da hocu malim paznjama kupiti prijateljstvo kojeg vec imam...pa se onda na neuzvracanje istih durim kao malo dijete...
Moramo prihvatiti razlicitosti,ne mjeriti druge "po svom laktu" i shvatiti da pomazemo i poklanjama jer to nas ko osobe usrecuje puno vise nego one koji su paznju i darove primili!