Jesu li Hrvati govna neviđena?
autor:Boris Dezulovic
samo neznam kako mi je promakoa ovaj tekst,al treba ka procitati tko nije!!
Nadjoh ga medju popisom najcitanijih tekstova istocnog dijela bivse SFRJ
Tužne dvije priče o dvije majke i njihove dvije djevojčice
objavio je Jutarnji list prošlog vikenda. Jedna je nesretna djevojčica
tek započela svoj život, druga ga je iz svoje nesreće sama okončala.
Priča
prva ide ovako: mladi bračni par iz Bosne i Hercegovine odlučio je
prije devet godina za sebe i svoje troje djece potražiti neki drugi
život, i našli su ga naposljetku u jednom malom, mirnom gradiću na
obali. Nije njihov drugi život bio ni po čemu bolji ni gori od hiljada
sličnih drugih života bosanskih izbjeglica. Pa ni mlađa kćerka Slađana,
nekad veselo i razigrano dijete, nije bila prva koja se iz škole počela
vraćati sve potištenija i tjeskobnija. Nisu znali prave razloge njene
tuge, nije ni majci htjela pričati o tome, sve dok je jednog jutra
starija sestra nije pronašla obješenu kroz prozor sobe.
U
oproštajnom pismu, priča shrvana majka C., njena je šesnaestogodišnja
kćerka Slađana na četiri stranice opisala teror kojega je gotovo pune
dvije godine prolazila u školi, gdje su je ostali učenici svakodnevno
provocirali i maltretirali zbog bosanskog naglaska i porijekla, gađajući
je u školskom dvorištu hranom i dovikujući joj da se vrati odakle je
došla. Nakon dvije godine djevojka se slomila, i odustala od svog drugog
i posljednjeg života.
- Zbog nje, i zbog druge djece koja trpe
nasilje morali smo podići tužbu – kaže u Jutarnjem Slađanina majka, koja
dvije godine kasnije tuži školu zato što nije zaštitila njeno dijete. -
Ispočetka je bilo prebolno da bismo na to mislili, ali sada smo dobili
snagu, osjećamo obvezu prema njoj i drugoj djeci. A i oni koji su znali
za zlostavljanje moraju odgovarati.
Mnogim Hrvatima među
čitateljima Jutarnjeg lista, ali i onima koji to nisu – naročito onima
koji to nisu – priča je morala biti strašno poznata. Svakako, nije bilo
prvi put da bosanska djeca, ali i nečija druga, već u školskim klupama
nauče što u Hrvatskoj znači biti Drugi i Drugačiji, onaj dakle s čudnim,
nehrvatskim porijeklom i naglaskom.
Slađana je rođena 1992.
godine, u vrijeme kad se nije čekalo da se takvi sami ubiju. U toj je
mržnji izrasla cijela jedna ratna generacija, ona koju su roditelji,
škola i društvo naučili da Drugima i Drugačijima nema mjesta u Etnički
Čistoj Našoj, i da takve – jer došlo je šugavo neko vrijeme da se Druge i
Drugačije više ne smije ubijati – valja već od malih nogu podsjećati
kako nisu dobrodošli, i tjerati tamo odakle god da su uopće došli.
Ne
čudi stoga i veliki broj komentara koje su čitatelji na sajtu Jutarnjeg
ostavili pod potresnu priču o uništenim životima jedne majke i jedne
nesretne djevojčice. Svakako, ne čudi njihov sadržaj.
„Nemoguće
kakvom izmišljotinjom se neko bavi, nema šanse da tako nešto može bit
istina, možda neka fina pristojna šala zbog toga što je to dijete
drugačije. To što neko želi postić populaciju preko toga mislim da se
treba ispitat tko i dobro ga kazniti a i ako prođe bez kazne u ovoj
trenutno komunističkoj državi stićiće ga Božija kazna!“, „Kuja lažljiva,
koristi dijete za svoje bolesne nakane i osobnu promociju!“, „Ova žena
je bolesna ekshibionistica na račun svog djeteta!“, „Ovaj slučaj je
izmišljotina jedne nastrane debele kurvetine koja se pred cijelom
nacijom hvali kako se čitav život kurvala!“, „Žena je htjela svratit
pažnju na sebe a Jutarnji joj je to darovao pod uvjetom da laže!“,
„Lažeš, lažeš, svojim slatkom jezikom kurve svetice!“, „Žena doslovce
laže, ja jedino ne kužim kaj to EPH nema profesionalnije novinare... ili
je članak pljuvačnica po narudžbi“, „Ova žena je postigla što je
htjela, malo publiciteta, a kako ne izgleda kao Severina nije to mogla
na drugi način nego preko jadnoga djeteta!“, „Ajde ženo ne prduckaj,
kmee, kmeee, teško djetinjstvo smo svi imali, ima i sto puta gorih
stvari od toga!“, „Ak’ ti smeta RH marš s mužem van iz Hrvatske!“...
Priča
druga na sajtu Jutarnjeg je objavljena sutradan, svega dakle nekoliko
sati kasnije, i također govori o jednoj majci i jednoj kćerci: majka je
Zagrepčanka i zove se D., a djevojčici je ime Renee. Djevojčica nosi
neobično ime jer je i njezin otac neobičan – on je Amerikanac iz
Miamija, nekadašnji igrač američkog nogometa i profesionalni vojnik,
trenutačno u misiji u Afganistanu. Osim neobičnog imena, otac je maloj
Renee – i o tome govori ova priča – ostavio i neobičnu boju kože.
Helen
Levitt, New YorkIako ima tek osam godina, i mala je Renee već imala
prilike na toj svojoj neobičnoj, crnoj koži osjetiti što u Hrvatskoj
znači biti Drugi i Drugačiji. Još kao bebu kod isusovaca u Palmotićevoj
ulici u Zagrebu odbili su je krstiti jer je crna. „To bi vi krstili?!“,
rekla joj je iskreno preneražena časna sestra. Iako ističe kako lijepo
njih dvije žive u Zagrebu, i kako je mala Renee omiljena u kvartu, majka
Dunja kaže kako ni dobacivanja i uvrede nisu tako rijetka. „Gle, nije
djetetu oprala noge!“, doviknula je neka djevojka u Maksimiru. „Ej,
mala, tvoj tata još visi u džungli o grani!“, ispriječila im se drugom
prilikom neka budala nasred ulice.
Pa ipak, ova je priča
drugačija od tužne priče o Slađani, i to ne samo zbog toga što za
učitelje i učenike u školi koju pohađa mala Renee njena majka ima samo
riječi hvale: ono što ovu priču čini drugačijom su komentari koje su
ostavili brojni čitatelji Jutarnjeg, gnjevni zbog ponašanja nekih svojih
sugrađana prema maloj tamnoputoj djevojčici.
Iz nekog razloga,
naime, javno se mnijenje – iako je od priče o maloj Slađani na sajtu
Jutarnjeg prošao samo jedan dan – doslovce tako preko noći okrenulo na
stranu Drugih i Drugačijih, a protiv mrzilačkih hordi šovena i
ksenofoba. Pa ako i ne čudi opet veliki broj komentara koje su čitatelji
na sajtu Jutarnjeg ostavili pod potresnu priču o životu jedne majke i
njene drugačije djevojčice, ovaj put svakako čudi njihov sadržaj. Takav
je pravedni gnjev, naime, prokuljao iz čitatelja komentatora da, prije
nego nastavite s čitanjem, valja još jednom podsjetiti kako je riječ o
Jutarnjem listu, dakle hrvatskim novinama i hrvatskim čitateljima.
„Toliko
o ovoj tolerantnoj, multikulturalnoj i demokratskoj državi!“, „Taj su
narod u velikoj većini retardi!“, „Retardirani narod!“, „Nacija
degenerika!“, „Seljačine retardirane!“, „To treba sve pobit, seljačine
ne znaju ništa osim nasilja!“, „Najveća govna koja su ikada postojala,
gori su od nacista... al i njihovoj bahatosti će jednom doći kraj,
nijedno zlo nije vječno!“, „Gomila drogiranih degenerika, niti porijekla
nemaju. I oni napadaju jednu djevojčicu zbog porijekla i tjeraju je da
se vrati otkud je došla??? Apsolutno najružniji ljudi na svijetu, uz to
su teški rasisti i šovinisti!“ „Mentalni degenerici i rugobe!“, „Jebat
in mater!“, „Rastirat bagru!“, „Kakvih sve ljudi ima nemoš vjerovati!“,
„Jadna djevojčica!“, „Strašno!“, „Sve se to od kuće ponese!“, „Isuse
bože da se ovo može dešavat jednostavno mi je neshvatljivo!“, „Mamu im
jebem, što ih muslimani sve ne sprže!“, „Najveća stoka na svitu, nema
pokvarenijeg naroda!“, „To su govna neviđena, svratiće se njima Isus
njihov, već ih kažnjava!“
Mada pojava izgleda prilično teško
objašnjiva, jer samo nekoliko sati ranije ista je čitateljska većina
bijesno palila lomaču za onu „lažljivu kurvetinu koja manipulira svojim
djetetom“, objašnjenje je zapravo vrlo jednostavno: riječ je o
eksperimentu za čije smo potrebe samo zamijenili komentare jedne i druge
priče. Komentari o „bolesnoj ekshibionistici“ koja „možda neku finu
pristojnu šalu na račun djeteta“ prikazuje kao nasilje, odnose se,
naime, na Zagrepčanku D. i njenu tamnoputu kćer, dok komentari o
„degeneričnoj i retardiranoj naciji“ pripadaju zapravo priči o
stanovnicima malog gradića na obali čija su okrutna djeca zlosretnu i
drugačiju Slađanu gurnuli u smrt.
Ako vas i dalje zbunjuje zašto
dvije u osnovi slične priče o sudbini Drugačijih pokazuju dva tako
različita lica istog javnog mnijenja, i to ima svoje jednostavno
objašnjenje. Iako lijepo uliježe u socijalni okvir male, ksenofobne
Hrvatske, priča o majci koja tuži školu zbog toga što nije spriječila
učenike da njenu kćer, Drugu i Drugačiju, otjeraju u samoubojstvo, bitno
se razlikuje i od priče o maloj Renee, i od većine sličnih koje smo u
prošlih dvadeset godina mogli čitati u hrvatskim novinama, o strancima
koji su ovdje potražili drugi život, ili barem petnaest ljetnih dana,
proživljavajući slične male i velike užase.
Nesretna Slađana prezivala se Vidović i bila je - Hrvatica.
I,
da: slučaj se uopće nije dogodio u Hrvatskoj, nego u Sjedinjenim
Državama. Slađanini roditelji, oboje bosanski Hrvati iz Kiseljaka, prije
devet godina su zajedno s djecom otišli u mitsku, daleku Ameriku. Svoj
kratki drugi život, još kraći od onog prvog, Slađana Vidović je završila
obješena kroz prozor skromne kuće u malom gradiću kraj Clevelanda.
To
sad sve objašnjava. Istoj čitateljskoj javnosti koja zbog strašne
sudbine jedne zlostavljane Hrvatice u SAD-u Amerikance vidi kao
„retardirani narod“, „naciju degenerika“, „mentalne degenerike i
rugobe“, „najveću stoku na svijetu“, „govna neviđena“ i – moj omiljeni –
„apsolutno najružnije ljude na svijetu, uz to teške rasiste i
šoviniste“, u obrnutom slučaju, kad se priča iz Clevelanda izmjesti u
Zagreb – i kad mala Amerikanka trpi uvrede Hrvata – odjednom je sve
izmišljotina jedne patološke lažljive kurve koja manipulira svojim
djetetom. S jedinim ciljem, jasno, da diskreditira dobru katoličku
Hrvatsku, a dobre katolike Hrvate prikaže valjda kao „teške rasiste i
šoviniste“.
Priča o Zagrepčanki D. i njenoj maloj tamnoputoj
djevojčici bila je prva iz serijala Zvone Krstulovića „Biti drugačiji u
Zagrebu“. Nakon nje, objavljene su i priče o Indijcu Ratanu koji
izbjegava birtije i druga rizična mjesta („izgledom vuče na gancija, a
njih nitko ne voli, bilo bi mu pametno da fura neki prepoznatljivi image
indijca, koji bi ga odmah distancirao od ganci prefixa“, „ako im je
loše ovdje i ako se boje nek idu odakle su i došli!“, „jadan manjinac,
dajmo mu stan i kuću!“, „dođi ti cigo u Austriju ili neku civiliziranu
državu pa se šetaj gdje hoćeš!“) i Kinezu Liangu, kojega su u Zagrebu
bez ikakvog povoda brutalno pretukli („več ste dosadni s tim crncima
kinezima i ciganima“, „jebeš Kineza!“, „jebem te žuta!“, „preselite u
afriku ili negdje u kinu pa tamo širite ljubav multikulturizam bratstvo i
jedinstvo“, „koja tuksa, zanimalo me kako če izgledati dijete mješanjem
rasa, iduči put se probaj pariti s konjem možda dobijemo novu 'egzotik
vrstu'").
Komentatori tekstova na novinskim sajtovima nisu,
naravno, vjerodostojni sociološki uzorak, niti je cilj ovog malog
eksperimenta u istraživanju ksenofobne psihologije na takvom uzorku
raditi antropološke studije cijelih nacija. To ipak prepuštam šovenskim
ekspertima s Facebookova sveučilišta: najzad, to je i bio cilj
eksperimenta. A po njima – po onima koje puka geografska slučajnost
definira kao nasilnike, a ne kao žrtve, i koji samo zahvaljujući toj
slučajnosti nisu i sami ubojice Slađane Vidović, nego tek psovači sa
sajta Jutarnjeg – ispada naime da su Hrvati u velikoj većini retardi,
retardirani narod, nacija degenerika, seljačine retardirane, najveća
govna koja su ikada postojala, gori od nacista, gomila drogiranih
degenerika bez porijekla, apsolutno najružniji ljudi na svijetu,
mentalni degenerici i rugobe, najveća stoka i govna neviđena.
A, to o Hrvatima čak ni ja ne mislim.