ŠPREHA ZA LUZERE • Krtica

ŠPREHA ZA LUZERE • Krtica:


ŠPREHA ZA LUZERE

22.01.2011.
Čini mi se da danas vladaju luzerske šprehe više nego ikad.

Dođem ja na deset godina mature i sva se moja proročanstva ostvare. Razrednicu sam pozdravila sa „dobra večer kolegice“, što sam joj i rekla da ću napraviti jednoga dana.
Uslijedilo je obavezno izlaganje postignutih uspjeha.
Očekivano.
Luzere sam mogla prepoznati i prije. I štreberi bez razumijevanja, napravili su od svojih života malo i ništa, a oni inteligentni svi su redom zadovoljni ljudi, neki sa vrlo uspješnim karijerama. Naravno da su mnogi završili i fakultete.
Uslijedio je red slika dječice, red slika s vjenčanja. Nakon što sam ja prepričala ukratko svoj život, koji doista uživam živjeti, jedna od onih kojoj se danas više ne sjećam ni prezimena, izjavila je : „Ti si uvijek bila rođena pod sretnom zvijezdom!“
Kako molim?! Pod sretnom zvijezdom? Ma blago mi se...

Zanimljivo je što ja točno znam kojim putem sam išla da bih došla tu gdje sam.
Deset godina rada na sebi u smislu vlastitog intelektualnog, duhovnog i osobnog razvoja, isto toliko godina ulaganja u svoj izgled, četiri godine visokog obrazovanja, konstantno traženje novih znanja, sedam znanstvenih i stručnih radova do tada. Dvije duge i krive veze u kojima sam pronašla svoje kriterije za „onog pravog“ i izgradila sebe da bih mogla usrećiti takvog muškarca kao i on mene. Kucanje na tuđa vrata za prvi posao da bi danas na moja kucali i da ne duljim, gdje sam putem promašila vidjeti tu sretnu zvijezdu koja je dok sam ja sjedila i ne radila ništa, odradila sve za mene?!

Ovakvih priča o sretnim zvijezdama čujem na svakom koraku. I ovo nije ništa drugo nego skidanje odgovornosti sa sebe. Ovih je priča bilo zapravo oduvijek, a uvijek su ih pričali luzeri.
Naravno da svako vrijeme ima svoje prednosti i mane, ali je činjenica da unutar svakog vremena postoje uspješni ljudi i luzeri. I u vremenu ne tako davnom, kada nam se često čini da je sve bilo servirano...zaposlenja, stanovi i krediti, postojali su oni koji su od svojih života napravili malo i ništa. U svakom vremenu takvi se ponašaju i razmišljaju isto. Prepoznat ćete ih po hrpi izgovora.
Slažem se da mnogo toga u današnjem svijetu ne funkcionira idealno, ali ono s čim se nikako ne mogu složiti, jest da mladi ljudi nemaju perspektivu i mogućnost izgraditi kvalitetne živote i uspješne karijere. Čini mi se da oni koji u tome uspjevaju su oni koji bi u tome uspjeli unutar svakog vremena, dok ovi luzeri danas bili bi luzeri i onda, a i bit će vjerovatno zauvijek.
Sa jednom velikom razlikom. Danas su u večini. Najlakše je odustati, a kada vam život naizgled ponudi hrpu uvjerljivih izgovora, to postaje izbor mnogih.

Okružena sam uspješnim ljudima. U svakoj profesiji u kojoj mnogi tvrde da je nemoguće pronaći kvalitetan posao, ja poznajem nekoliko koji su u tome uspjeli. I to bez veza i podmićivanja. Poznajem i one koji dobivaju nekoliko poslovnih ponuda mjesečno, ali i one koji su po nekoliko godina na zavodu za zapošljavanje bez takvih ponuda. Nije li to zanimljivo?
Mnogi od mojih poznanika i kada nisu pronašli zaposlenja, stvorili su ih sami i to dok su mnogi sumnjali u njihove ideje i njihov uspjeh. Nadam se da takvi danas još jedino mogu sumnjati u sebe. Ali pronaći će oni već neki novi izgovor. Na kraju krajeva uvijek im ostaje ta sretna zvijezda koja je njih nekako promašila.

Iako je možda danas i teže uspjeti nego ikad, nije li to najbolji motiv da dokažete tko ste zapravo. Ovako razmišljaju pobjednici. Nisu li oni koji uspiju u nemogućim uvjetima zapravo najmoćniji? Takvi danas mnogima oduzimaju izgovor da je takvo što nemoguće.
I zbog ovoga nisu omiljeni. Osim toga oteli su luzerima sve sretne zvijezde.

Ipak nije čudo da se ovo zapravo događa. Danas već generacija koju zovem „generacija izgovora“ ima i svoju djecu i svoje neuspjehe im opravdavaju tim istim izgovorima. Ne kužim samo kako misle da će stvoriti nešto drugo osim luzera. Posebno su to oni bez fakulteta i obrazovanja, nezadovoljni vlastitim životima, koji danas i vlastitoj djeci šalju poruke da sa fakultetom i znanjem mogu napraviti malo i ništa. Ovo je nedopustivo. Čovjek je oduvijek vrijedio onoliko koliko zna.

Ono što ja vidim unutar istog vremena u kojem svi živimo, jest da i dalje na vrhu ima mjesta za svih, ali nema mjesta za sjedenje.


P.S. - Darujem svoju sretnu zvijezdu, javiti se u redakciju.



Prof. Nada Bučević

- Sent using Google Toolbar"